Najzad smo bili sami, Postojanje i ja i više nisam morala da krijem da ću vjerovatno umrijeti ako ne pronađem put na kom moje srce može bezbrižno da kuca. Predala sam se u ruke životu koji je ostao sa mnom, nakon što sam napustila sve što sam znala i zamolila ga mi na ovom putu da priču vrijednu pisanja. 

Put me je, naučen slobodom o kojoj su mi šaputali Maroko i Portugal,  vodio preko Turske, do Indije gdje sam završila školu za učiteljicu hatha yoge, iako tada nisam imala namjeru da radim sa ljudima, htjela sam prosto istražiti i upoznati sebe,

Nepala gdje sam inicirana u tajnu svoje knjige,

zatim Evropu koja bi bila dašak svežeg vazduha nakon svakog dubokog poniranja u Istok,

Iran – gdje sam doživjela stanja kojima sam se nadala kada sam poželjela iskustiti kako je to biti Jedno,

Gruziju koja je označila fuziju Istoka i Zapada,

Tajland na kom sam živjela u ashramu tradicionalne tantre,

Durmitor i Kotor za integraciju dotadašnjeg puta,

pa, nakon mnogih drugih zemalja kroz koje sam disala i ljubila među ovim tačkama,

u Egipat, u kom sam se našla među plemenom Imazigena koje me je zapravo, mnogo prije ovog putovanja, na onom prvom, u srcu marokanske pustinje iniciralo u tajne bića i ženske energije i inspirisalo me da se nekoliko godina nakon našeg susreta otisnem na dugačko putovanje svoje knjige i sebe.

Krenuvši na put, nadala sam se da ću negdje na njemu prepoznati učenje koje će me oglednuti i potvrditi sve ono što se kao znanje o življenju snažno pojavljivalo u meni, svakog puta kada bih pogledala unutra. Zato sam zavirivala u škole tantre i budizma, te završila obuke za yoga instruktorku, aromaterapeutkinju, dulu, personalnu porođajnu asistentkinju, učiteljicu svjesnog pokreta, različite vrste masaža, među kojima i mayansku masažu abdomena,

pak moj rad je uvijek inspirisan iskustvom

– iznova i iznova mi pokazujući mi da je škola koju sam tražila bio život sam,

onaj koji je od mene tražio da se sjetim sopstvene prirode i u nju probudim svaki svoj atom.